Zadnji vikend u listopadu dolazi do vraćanja sata. Vraćanje sata ide jedan sat u nazad i to se dešavasa sa 26 na 27 listopad. To znači da, kada satovi pokažu tri, trebaju se prilagoditi na dva sata, čime se vraća na srednjoeuropsko standardno vrijeme. Ova praksa podešavanja kazaljki na satu već je dugo predmet rasprava. U ožujku 2019. godine, Europski parlament je većinom glasova podržao ideju o ukidanju sezonskih promjena vremena. Prema anketi, čak 84% ispitanika podržalo je ovu inicijativu. Međutim, valja napomenuti da je u istraživanju sudjelovalo samo 4,6 milijuna ljudi, što predstavlja oko 1% europskog stanovništva, a dvije trećine sudionika bili su Nijemci.
Nakon glasovanja, svaka članica Europske unije bila je dužna odlučiti hoće li zadržati ljetno računanje vremena (CEST) ili se vratiti na standardno vrijeme (CET). Pojavila su se međutim strahovanja da bi takav izbor mogao dovesti do različitih vremenskih zona diljem Europe, stvarajući mogućnost “šaranja” u vremenskim zonama. Premda se planiralo da promjena bude provedena do ožujka 2021., pitanje se nije ponovno razmatralo u Bruxellesu, što ukazuje na nedostatak interesa među državama članicama za rješavanje ovog problema.
Zanimljivo je da se srednjoeuropsko vrijeme (CET) zapravo smatra standardnim vremenom, a ne zimsko vrijeme, kako se često naziva. Uvođenje ljetnog računanja vremena započelo je 6. travnja 1980. godine, s ciljem optimizacije korištenja dnevnog svjetla kao mjera štednje energije nakon naftne krize iz 1973. godine. Međutim, očekivanja ušteda od ljetnog računanja vremena nisu se ispunila. Iako se smanjuje potražnja za rasvjetom u večernjim satima, potrošnja energije u jutarnjim satima značajno raste, posebno u prijelaznim mjesecima poput travnja i listopada. Razlog tome leži u potrebama za grijanjem prostora, što dovodi do povećanja ukupne potrošnje energije.
Njemačka je, uz energetsku učinkovitost, uvela ljetno računanje vremena kako bi se uskladila s praksama susjednih zemalja. Francuska i Italija započele su s ovom praksom 1966. i 1967. godine, dok je Njemačka bila jedna od posljednjih zemalja u bivšoj Europskoj zajednici koja je prihvatila ovu praksu. Europska unija standardizirala je ljetno računanje vremena 1996. godine, kada su utvrđeni datumi za pomicanje kazaljki na satu, zadnji vikend u ožujku i vraćanje satova zadnji vikend u listopadu. Ideja o ljetnom računanju vremena nije moderna. Benjamin Franklin, američki izumitelj, predložio je još 1783. godine podešavanje sata kako bi se uštedjele svijeće. Prva primjena ovog koncepta dogodila se u Njemačkoj tijekom Prvog svjetskog rata, a ponovno je uvedena između 1940. i 1949. godine tijekom Drugog svjetskog rata. Zanimljivo je da je Njemačka 1947. godine doživjela “dvostruko ljetno vrijeme”, što je značilo pomak od dva sata od standardnog vremena.
Što se tiče standardnog vremena (CET), ono nije na snazi dugo, budući da je prvi put uspostavljeno u Njemačkoj 1893. godine. Danas, moderni uređaji, poput mobilnih telefona i računala, automatski se prilagođavaju zimskom vremenu. Ipak, za korisnike analognih satova ili starijih uređaja, ključno je da ručno vrate kazaljke jedan sat unatrag, prelazeći s 3 na 2 sata.
Važno je naglasiti da ova prilagodba rezultira situacijom u kojoj sat dva puta prikazuje vrijeme između 2 i 3 sata, prvi put kao 2A, a drugi put kao 2B. Ove promjene, iako su tehnički jednostavne, predstavljaju dio šireg razgovora o upotrebi vremena i njegovom utjecaju na svakodnevni život.
