Najteza godina u zivotu mi je bila prosla godina, jer sam vodila iscrpljujuću borbu s teškom bolešću i svakodnevno odlazila na hemoterapije koje su mi oduzimale gotovo svu snagu. Umor, mučnina i osjećaj potpune nemoći postali su svakodnevni dio mog zivota. U tim teskim krenutcima potrebna nam je podrska od najbližih, posebno osobe s kojom je odlučis provesti život. Vjerovala sam da će moj suprug biti moj najveći oslonac, bez obzira na sve izazove koji nas zadese. Međutim, događaji koji su uslijedili potpuno su promijenili moje viđenje braka, povjerenja i porodice.
Pet godina zajedničkog života činilo mi se kao dovoljno dug period da vjerujem njegovim riječima. Tokom svih tih godina često mi je govorio da ćemo zajedno prolaziti kroz sve životne oluje. Uvjeravao me da nikada neću ostati sama i da će biti uz mene kada mi bude najpotrebnije. Upravo zbog tih obećanja nisam ni pomišljala da bi me mogao napustiti u trenutku kada vodim najtežu životnu bitku.
Kako se približavao Dan zahvalnosti, očekivala sam mirne praznike kod kuće. Nisam bila u stanju putovati niti učestvovati u velikim porodičnim okupljanjima. Moj jedini plan bio je da završim predviđeni ciklus liječenja i provedem nekoliko dana odmarajući se. Međutim, neočekivani telefonski poziv promijenio je sve.
Moj suprug razgovarao je sa svojom majkom koja je organizovala luksuzno putovanje povodom njihovih rođendana. Osim proslave rođendana, željela je da tamo provedu i praznične dane. Sve je bilo unaprijed rezervisano, a putovanje je predstavljalo priliku za odmor i slavlje.
Tokom razgovora moj suprug je spomenuo moje zdravstveno stanje i upitao da li postoji mogućnost da i ja pođem s njima. Umjesto razumijevanja, uslijedio je odgovor koji me duboko pogodio. Njegova majka jasno je dala do znanja da ne želi moje prisustvo, smatrajući da bi moja bolest pokvarila atmosferu i slavlje. Te riječi bile su izuzetno bolne jer sam shvatila da me ne posmatra kao člana porodice kojem je potrebna podrška, već kao teret kojeg se želi riješiti.
Najveći šok ipak nije bio njen stav, već reakcija mog supruga. Umjesto da stane uz mene ili odbije putovanje, rekao je kako smatra da bi ipak trebao otići jer je sve već unaprijed organizovano. U tom trenutku osjećala sam se izdano i potpuno usamljeno.
Njegova odluka ostavila je dubok trag na moje emocije. Nisam mogla vjerovati da neko ko je godinama obećavao bezuslovnu podršku sada bira odmor umjesto toga da bude uz suprugu koja prolazi kroz teško liječenje. Pitala sam ga da li zaista planira otići dok se borim za zdravlje i prolazim kroz iscrpljujuće terapije.
Njegov odgovor nije sadržavao mnogo objašnjenja. Izvinio se tihim glasom, spakovao stvari i krenuo na put. Nije imao snage da me pogleda u oči. Poljubac u čelo djelovao je više kao formalnost nego kao iskren znak ljubavi i podrške. Nekoliko trenutaka kasnije ostala sam potpuno sama.
Ležala sam na kauču, iscrpljena od terapije i emocionalno slomljena. Dok sam pokušavala pronaći snagu za naredni dan, zamišljala sam kako oni uživaju na luksuznom putovanju, slave praznike i provode vrijeme bez ikakve brige. Istovremeno sam se ja suočavala s neizvjesnošću liječenja i borbom za vlastiti život.
Najteže mi nije padala samo fizička iscrpljenost nego osjećaj da sam ostavljena upravo onda kada mi je podrška bila najpotrebnija. Svaki trenutak samoće dodatno je pojačavao osjećaj razočaranja. Počela sam razmišljati o svemu što smo zajedno prošli i pokušavala pronaći odgovor na pitanje kako je moguće da se jedna osoba toliko promijeni u najtežim životnim okolnostima.
Tokom tog dana dogodilo se nešto neočekivano. Telefon je počeo neprestano zvoniti. U početku sam mislila da je riječ o nekoliko uobičajenih poziva, ali ubrzo sam shvatila da me kontaktiraju brojni ljudi.
Među njima su bili:
* dugogodišnji prijatelji;
* bivše kolege s posla;
* poznanici koje godinama nisam vidjela;
* osobe s kojima dugo nisam bila u kontaktu.
Svi su mi postavljali isto pitanje – da li sam već vidjela vijesti.
Njihova zabrinutost probudila je moju znatiželju. Drhtavim rukama posegnula sam za daljinskim upravljačem i uključila televizor. Nisam znala šta da očekujem, ali osjećala sam da se dogodilo nešto veliko.
Dok su se na ekranu smjenjivale informacije, postalo mi je jasno da su okolnosti krenule potpuno drugačijim tokom nego što je bilo ko mogao pretpostaviti. Sudbina je očigledno imala drugačije planove, a događaji koji su uslijedili pokazali su da se postupci prema drugim ljudima često vraćaju na neočekivan način.
Ni moj suprug ni njegova majka nisu mogli zamisliti da će upravo njihova odluka pokrenuti niz događaja koji će zauvijek promijeniti njihove živote. Ono što je trebalo biti bezbrižno luksuzno putovanje pretvorilo se u situaciju koja će ih natjerati da preispitaju vlastite izbore i odnos prema ljudima koji su im vjerovali.
Ova priča podsjeća koliko su podrška, saosjećanje i prisustvo važni u trenucima kada se neko suočava s teškom bolešću. Materijalne stvari, luksuzna putovanja i kratkotrajna zadovoljstva mogu brzo izgubiti značaj, dok postupci koje činimo prema najbližima ostaju zapamćeni cijelog života. U kriznim situacijama upravo se tada vidi pravo lice ljudi i snaga međusobnih odnosa.
